Glavni cilj većine tehnologija na ovome popisu jest učiniti naš život lakšim i jednostavnijim, štedeći nam vrijeme rješavanjem obaveza i poslića kojima se mi radije ne bismo bavili. U najboljem slučaju to poboljšava našu kvalitetu života jer svoje vrijeme možemo provoditi onako kako zaista želimo.
Ipak, potencijalne loše strane i rizici često se previde i zanemaruju, vjerojatno zbog silnog uzbuđenja koje ti izumi stvaraju. No kad se prašina slegne, problemi često završe u prvom planu. Među njima često budu i problemi s privatnosti, koji će zasigurno bujati kako vrijeme bude odmicalo. Na kraju krajeva, dijelimo sve više podataka s raznim umreženim pružateljima usluga, i nema naznaka da bi se taj trend mogao preokrenuti. Ove će tehnologije utjecati i na male tvrtke, čiji će podaci također biti izloženi ‘izrabljivanju’ od strane velikih igrača.
Bez daljnjih digresija, vrijeme je da istražimo potencijalni utjecaj sljedećih pet tehnologija na privatnost i zaštitu osobnih podataka. Rezultati su zabrinjavajući!
1. Samovozeći automobili
Neki jedva čekaju dolazak autonomnih automobila. Ostali se mole da se to ne dogodi.
Autonomni (samovozeći) automobili danas su glavna tema. Njihov razvoj vremenski se prikladno poklapa s razvojem električnih automobila, pa se te dvije tehnologije zajedno predstavljaju kao vrhunac sigurnog i odgovornog razvoja automobila. Ako se napravi kako treba, autonomni automobil primjer je uzornog vozača: računalo ne pije, ne čita poruke za vrijeme vožnje i nikada mu se ne spava. Upravo ti čimbenici uzrok su većine nesreća sa smrtnim ishodom, a ljudi su skloni takvim pogreškama. Zapravo, pobornici samovozećih automobila smatraju da su ljudi, u usporedbi s umjetnom inteligencijom, prilično loši vozači.
Međutim, uz moralne dileme koje se tiču tjelesne sigurnosti do kojih može doći tijekom vožnje (trebaju li pod svaku cijenu vozila štititi vozače?), postoje određeni problemi s privatnosti koji se tiču vozača u usponu.
Kamo idemo? Znam, ne morate ni reći…
Najočitiji utjecaj je i najjednostavniji: Auto uvijek zna kamo idete, gdje ste, i gdje ste bili. Mora to znati – automobil je vozač, nije li tako? To je na neki način vrlo praktično: Recimo da svakog radnog dana sjedate u auto u 7 ujutro – auto praktički može zaključiti da putujete na posao bez da vi svaki put upisujete točnu adresu. Tu se javljaju i problemi – uz očiti rizik da lopovi ukradu podatke i saznaju kad niste doma, postoje i manje očite, ali uznemirujuće posljedice.
Recimo da tvrtka od koje ste kupili auto koristi Googleovu navigaciju. Što ako želite otići u neki kafić ili restoran, a ne znate koji, pa želite da vam auto nešto predloži. Automobil to može napraviti, ali tako da vas odvede do sponzoriranih mjesta za koje je vlasnik platio Googleu da budu među prvim predloženim rezultatima.
Također, većina auta može prepoznati kad u autu putuje dijete – ako se ti podaci prodaju, što se često događa, automobil bi mogao davati prijedloge na da idućem odmorištu stanete na lokaciji koja npr. prodaje sladoled. Količina podataka koje ti auti o vama mogu prikupiti teško je zamisliva. Vaše vozačke navike, najdraža mjesta, prevaljena udaljenost, osobe s kojima vozite itd. sve se mogu saznati iz tih podataka. Malo je vjerojatno da će se takva prilika propustiti.
Slično je i korištenjem u poslovne svrhe. Lako je odrediti gdje ste išli na (tajni) poslovni sastanak, a u nekim slučajevima možete ugroziti i ugovor o tajnosti samim činom takve vožnje do mjesta na kojem se posao obavlja. Tu je i rizik od petljanja od strane vladinih agencija i represivnog aparata. Zlonamjerni napadači mogli bi na daljinu onemogućiti vozilo ili uzrokovati prometne nesreće (što je bila ideja za pregršt filmova).
2. Biometrija
Biometrija označava korištenje raznih bioloških i fizioloških osobina čovjeka u svrhu njihove identifikacije i autentifikacije. Biometrijska se autentifikacija pokazala iznimno pouzdanom jer su biološke karakteristike jedinstvene i nemoguće ih je kopirati.
Primjeri biometrijskih podataka su otisci prstiju, skenovi mrežnice, prepoznavanje šarenice oka, otisci dlanova, DNA, itd. Te su karakteristike dovoljno jedinstvene za svakog pojedinca, pa su odlične za identifikaciju… i nadzor.
Radi se o vama
Ključni problem s biometrijskim podacima jest taj da se tiču pojedinca kao takvog. I lozinke su osjetljivi podaci, ali one za razliku od biometrijskih podataka ne sadrže podatke koji se izravno tiču vas.
Iz biometrijskih se podataka, s druge strane, mogu iščitati karakteristike poput rase, dobi, spola, čak i bolesti, ako se koriste u neprimjerene svrhe. Napredne biometrijske metode mogle bi pogoditi i ponašanje te emocionalne karakteristike pojedinaca na temelju biometrijskih podataka.
Zato je potrebna stroga regulacija ove najosobnije vrste podataka. To se prepoznalo u novom zakonu Europske unije, Uredba o zaštiti osobnih podataka (GDPR). U GDPR-u, biometrijski se podaci smatraju posebnom kategorijom osobnih podataka, čija obrada zahtijeva izričitu i bezuvjetnu privolu pojedinaca. Države članice mogu same još više ograničiti područja obrade takvih podataka.
Budući da sve više tvrtki prihvaćaju biometrijska rješenja za identifikaciju, kao i države s biometrijskim podacima na identifikacijskim dokumentima, problem poštene i proporcionalne uporabe osobnih podataka postat će još važniji. Nasreću, barem u EU, zakonodavci su to prepoznali i takvim podacima pružaju posebnu zaštitu propisujući visoke kazne za prekršaje. Ostaje za vidjeti koliko će GDPR biti efikasan u tu svrhu. Ako obrađujete biometrijske podatke zaposlenika, svakako pripazite!
3. Pametne kuće
Usisava mnogo više nego što mislite.
Cilj pametnih kuća je olakšati nam i pojednostaviti obavljanje poslića i automatizacija ventilacije, grijanja, osvjetljenja i upravljanja raznim aparatima u domu ili uredu. Zajedno se splet tih uređaja naziva ‘Internet stvari’ kojim upravljamo sa središnje konzole.
Tržište pametnih kuća u naglom je razvoju jer je tehnologija u zadnje vrijeme značajno pojeftinila. Međutim, u pametnim kućama postoji mnogo sigurnosnih rupa koje mogu utjecati na privatnost.
Špijuniranje iznutra
Svi ti premreženi uređaji i senzori prikupljaju hrpu podataka o lokaciji u kojoj su smješteni. Ti uređaji s vremenom nauče naše navike i način na koji ih koristimo. Mogu naučiti kad jesmo i kad nismo doma, odnosno u uredu. Hakeri vrlo lako mogu ‘upasti’ u sustave prepune sigurnosnih rupa i s lakoćom provaliti. Istraživanje koje je poveo HP utvrdilo je da broj sigurnosnih rupa u prosječnom sustavu Interneta stvari iznosi otprilike 25.
Nadalje, budući da je većina tih uređaja spojena na Internet, neki od podataka mogu se dijeliti s ostalima. Primjerice, pametni hladnjaci mogu naučiti što najčešće kupujete. Kad se ti podaci prikupe i prodaju osiguravateljima, mogli bi vam podići premije, a sve pod izlikom upravljanja izlikom.
Želite li se izložiti riziku da vam netko ukrade poslovne tajne zbog nesigurnog hladnjaka u čajnoj kuhinji? Zvuči zaista bizarno, ali nažalost, čini se da je moguće.
Kao dokaz tu je i nedavni skandal s iRobotom. Uz usisavanje prašine, Roombe usisavaju i vaše podatke tako što stvaraju mape vašeg ureda. Ti tlocrti i raspored namještaja koji Roomba stvori potom se šalje u centralu i prodaje oglašivačima.
Hakeri su također demonstrirali mogućnost probijanja digitalnih lokota i promjenu PIN-a uz pomoć računala bez ikakvih upozorenja. Čini se da pametne kuće zaista jesu pametne, ali ne na način koji bi se vama svidio.
4. Poboljšana stvarnost
“Bijeg od stvarnosti.”
Ako ste je ikada probali, onda znate da je tehnologija virtualne i poboljšane stvarnosti nevjerojatno zabavna. Najočitiji primjeri su Google Glass i Microsoftov HoloLens. Premda je primjena tih tehnologija šarolika – od zdravstvenog sustava, do medija i vojske – uređaje se navelike kritizira zbog prijetnje privatnosti koju predstavljaju. No zbog čega se diže tolika prašina?
Osobni tajni agent
Ti uređaji su po funkcijama jednaki minijaturnom mobitelu sa zaslonom i fotoaparatom ugrađenom u naizgled obične naočale – osim što je kamera uključena većinu vremena. To znači da ljude možete snimati bez njihova znanja jer je uređaj teško uočiti, što se smatra vrlo nepristojnim. Štogod vidite vi, vidi i Google Glass. Dakle, vidi sve PIN-ove, lozinke, brojeve kreditnih kartica, itd. Ako se to pohrani, a dođe do povrede, mogli biste se naći u gabuli.
Isti se princip može primijeniti na prikupljanje tuđih lozinki. Već je razvijeno nekoliko aplikacija koje omogućuju krađu lozinki tako što iz snimke sjene koju prsti stvaraju prilikom unosa PIN-a na bankomatu isti mogu i rekonstruirati. Sve što trebate kao napadač jest stati dovoljno blizu da uređajem snimite unos.
Zamislite da vam na sastanak kao ‘potencijalni klijent’ dođe osoba s takvim naočalama. Ovisno o tome koliko ne pazite, i gdje se sastanak održava, lako je moguće da odate stvari koje niste željeli.
U nekim zemljama istočne Europe ti se uređaji smatraju nelegalnima i svrstani su pod alate za špijunažu, jer dozvoljavaju neprimjetno snimanje videozapisa i slikanje. Kazina u Las Vegasu također su ih brzo zabranila.
Google je naposlijetku povukao uređaj s tržišta i ponovno ga lansirao, ali ovoga puta za upotrebu u tvornicama kao nadzorne uređaje. Ostali proizvođači su i dalje optimistični. Šuška se da Apple radi na sličnim naočalama koje će krenuti u prodaju sredinom ove godine. Jedva čekamo vidjeti na što će to sličiti.
5. Virtualni pomoćnici
Dobri Samaritanac… ili nešto zlosutnije?
Tko sam ja, Alexa? Pravi odgovor na to pitanje šokirao bi vas. Virtualni pomoćnici pomažu vam u nošenju sa svakodnevnim obavezama. Sastanak u 5? Samo recite i ubacit će ga u kalendar. Zanima vas kakvo će biti vrijeme? Ne morate uopće posezati za telefonom: samo pitajte.
Iako je sve to divno i krasno te štedi vrijeme, nikako ne možemo prijeći preko problema koji utječu na privatnost. Vidite, takvi uređaji svo vrijeme slušaju što govorite. Moraju, ako želite da shvate kad ih dozivate. Tehnički gledano, ne pohranjuju podatke i ne prenose ih na poslužitelj dok ne shvate da ste ih dozvali (Alexa ili OK Google).
Prisluškivanje u najboljem izdanju
Korištenje virtualnih pomoćnika izazvalo je kontroverze i u policijskim istragama. U jednom je trenutku Amazon jedva dozvolio pristup snimci koja je pomogla u rješavanju zločina. No nemojte to shvatiti na krivi, nedajbože na po vas povoljan način. Nije da oni staju na stranu vaših prava za privatnost jer oni, na kraju krajeva, vaše podatke itekako smiju prodati trećim stranama. Vaš govor se analizira i koristi u svrhu boljeg oglašavanja.
A što ako virtualni pomoćnik snimi detalje povjerljivih razgovora? Postoji šansa (mada mala) da će netko te snimke ukrasti, a moguće je da će ih sam, npr. Google, zlorabiti (još manje vjerojatno). Ipak, želite li riskirati?
Tehnologija je dovoljno sigurna: sve glasovne snimke koje završe na Googleovim ili Amazonovim servisima su enkriptirane. Sve se svodi na to koliko vjerujete Googleu ili Amazonu i želite li im povjeriti svoje podatke. Što više podataka podijelite, to će vam uređaji bolje služiti. Na vama je da odlučite koliko vrijednom smatrate svoju privatnost.
